Portretna fotografija je vrlo širok pojam. Najčešće se upotrebljava u vezi fotografiranja ljudi. Naravno određena pravila vrijede kako za slikanje ljudi tako i za ostale moguće motive (nežive). Kod portretne fotografije su zanimljiva namjanje dva aspekta. Jedan je više tehničke naravi, a drugi više sadržajne.

Što se tiče tehnike spomenimo da vrijede u leica (135mm) formatu za najpopularnije objektive ti koji imaju žarišnu duljinu od 85 do 200mm. Dosta je ovisno o tome koliko smo blizu onome koga slikamo i kakve vrste portret želimo napraviti (samo lice, poprsje, cijeli, grupni, ...). S oko 100mm objektivom možemo slikati samo lice čovjeka i još smo koji metar udaljeni od njega tako da mu ne guramo fotoaparat pod nos. Kod upotrebe objektiva koji su unutar spomenutog područja potrebno je paziti prije svega na perspektivu. Kod širih objektiva (manje od 85mm) su često linije već nekako okruglije što ponekad može smetati. Kod jačih teleobjektiva (više od 200mm) je opet potrebno paziti na izravanvanje perspektive koje može doprinjeti nerealnosti fotografije.

Portretna fotografija je vrlo širok pojam.

Temeljni tehnički elementi svake portretne fotografije su pozadina (npr. zamagljeno, monotono, ...), kadriranje (koji dio čovjeka želimo na fotografiji), te kompozicija (gdje se na fotografiji nalazi subjekt). Pravila obzirom na to su vrlo jasna i izvedena pa ih ne bi posobno razrađivao. Spomenimo samo to da je svakom dozvoljeno eksperimentirati. Još najviše kod kompozicije. Ona može biti i vrlo neobična (npr. u krajnjem kutu fotografije ili posve na dnu) što zapravo fotografiji dodaje zanimljivost prije nego ju oduzme (ako je naravno izvedena smisleno).

Prije nego zaključimo s tehnikom, spomenimo samo još nekoliko malih trikova koji pridonose da su fotografije malo zanimljivije. Jedan od njih je upotreba tkanina. Ne pre gustu tkaninu stavimo neposredno pred objektiv i time dobijemo mekšu sliku. Tkaninu možemo i upotrebiti tako da ju stavimo neposredno pred objekt koji slikamo. I na taj način su bile snimljene mnoge dobre fotografije. Određene efekte dobijemo upotrebom različitih filtera (koji se postave pred objektiv), a imaju manu da ih treba kupiti te da su osim za portrete malo kada upotrebljivi. 

Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Možemo se također odlučiti i za igranje s objektivom. Tako na primjer, da pokušamo upotrebiti što manju žarišnu duljinu (otvorena blenda) i dobijemo na portretu oštar samo nos ili oči. Možemo se odlučiti i za to da sliku neposredno pred fotografiranje odmaknemo malo iz fokusa. Ako smo dovoljno pažljivi, taj će postupak dočarati mekoću portreta.

Ako smo stvarno raspoloženi, možemo raditi i dvostruku ekspoziciju. To je u svakom slučaju kompliciran postupak, koji često ne ispadne najbolje, ali je vrijedan povremenog pokušaja. Izvodi se tako da dva puta osvjetlimo istu snimku (većina fotoaparta ima funkciju koja omogućava višestruko osvjetljavanje iste slike). Prvi puta slikamo portret onako kako bi trebao biti, a drugi puta ga malo zamaglimo, pomaknemo. Kod drugog osvjetljavanja slike je dobro upotrebiti malo kraće vrijeme nego što ga odredi svjetlomjer. Tako snimku donekle podosvjetlimo i dobijemo da prva ekspozicija dođe više do izražaja. S malo sreće nastane zanimljiva fotografija.

Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Kod sadržaja portretne fotografije, najprije je potrebno zaustaviti se na problemu odabira motiva (osobe). Možemo se odlučiti za znane nam osobe ili praktično za bilo koga. Kod znanaca je obično problem dobiti ih pred objektiv, te uz to, još smo ograničeni i drugim faktorima (odabir mjesta, dinamika situacije, opušteno ozračje, ...). Pored toga, kod fotografiranja znanaca postoji velika vjerojatnost da se fotografija neće cijeniti kao takva kakva je sama po sebi, dok je za očekivati da će „kvaliteta“ fotografije rasti sa „slavom“ osobe koja je na njoj.

S druge strane, slikanje bilo koga i nije tako jednostavno. Dogodi se da je fotografija snimljena po skrivečki i da ljudi ne žele da se pojavi bilo gdje. Ili možda samo teško nađemo „ljepotu“ koja je kod slavnih nešto uobičajenoga.

Dogodi se da ljude ne žele da se fotografija snimljena po skrivečki pojavi bilo gdje.

Pored motiva, za dobar portret je potrebno još nekoliko stvari. Jednu smo već spomenuli – pravo raspoloženje. Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja ako je snmimljena u opuštenom, prijateljskom ozračju te je zbog toga važno da si uzmemo dovoljno vremena da ga dočekamo. Pored raspoloženja, važna je također situacija. Često se dogodi da portret slikamo zbog toga jer je okoliš takav da ostvaruje zanimljivu igru svjetla i oblika.

Za zadržavanje ambijentalnog ozračja je naadasve važna upotreba raspoloživog svjetla. (npr. mekana večernja svjetlost) i pametna upotreba bljeskalice koju obično koristimo za doosvjetljavanje lica. Ako je osoba npr. osvjetljena sa stražnje strane, tada su njezine crte uglavnom u sjeni. U tom primjeru nam bljeskalica omogućava da zadržimo postojeću svjetlost dok su istovremeno linije lica jasne i prepoznatljive. 

Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Bljeskalica dobro dođe kad se posvetimo očima, jednom od najvažnijih elemenata portreta. U brojnim revijama (malo bolje kvalitete) vidimo u očima portretiranih prave slikice (kvadratiće, kružiće, ...). To se postiže upravo upotrebom bljeskalice, odnosno refletivnih površina. Pri tome je potrebno spomenuti da neki (komercijalni) fotografi često pretjeruju te da zato njihove fotografije obično ispadnu uglavnom previše sterilno i beživotno. Često je naime dovoljno samo malo svjetla u očima da portreti ožive i da oči govore o ljudima koji su na slikama.

Sličan učinak kao i s bljeskalicom, postižemo ako pripazimo od kuda dolazi svjetlost. Skoro nevjerojatno je kad se u očima vidi prozor, ako naravno, svjetlost pada pod ispravnim kutom.

Za kraj još spomenimo i jednu staru fotografsku izreku, da nema ružnih ljudi, samo loših fotografa. U tom duhu je smisleno ne pokazati ljudima koje smo slilkali loše fotografije (takve na kojima su ne – lijepi) i time još doprinesemo njihovom kompleksu (i našem lošem glasu). Bolje je malo se potruditi i naći pravi kut.

Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

S oko 100mm objektivom možemo slikati samo lice čovjeka i kod toga smo još uvijek par metara udaljeni od njega.

Još koji zanimljiv članak možete naći na http://www.lahkonog.com/